njene oci boje dijamanta

Odmori dolaze,kud da krenemo,sjecanja nasa nikad ne prolaze,dolazi mjesec redzep/juli/,kad se kuci ostaje,najdrazeg gosta docekuje.

Svi su dani i mjeseci dragi bilo zbog rodjenja ili zbog umiranja,nama je jedno i drugo,ko da izbjeci nismo mogli.Prva radost jer nas sjeca na porodicu Poslanika Muhameda s.a.w.s,na rodjenje 13 jula Hazreti Alija,druga je najtuznija 11.juli i Srebrenica-Potocari-mjesto nase tuge,mjesto sramote gdje zlotvori ljudskog roda prolise suze majkama koje nikad usahnuti nece sa jecajima placa i neprolazne tuge.

Sam Ali je propovijedao o svom djetinjstvu,odgoju uz Poslanika koji ga je uzeo u okrilje svoje,koji nikad nije nasao laz u govorenju njegovom,niti slabost u postupku nekom,slijedio je Poslanika poput mladunceta deve koje slijedi trag svoje majke.I slijedio je Poslanika sve do svoje smrti koja ga je zadesila na namazu,a o dobroti i hrabrosti Alija,Poslanik je jednom rekao..."O Ali,ti si prema meni kao sto je Harun bio prema Musa-u,s tim sto poslije mene nece biti Poslanika".Poznati su hadisi Hazreti Alija ,a meni su u ovom nasem vremenu nekako najblizi srcu: Djelo je najbolja slika covjekove duse.....Moralna snaga covjeka je u cistom vjerovanju....Vise vrijedi znanje nego imanje,imanje treba cuvati a znanje cuva covjeka.....Najkorisnije sto covjek moze imati je intelekt,a najvrednije razum..

Na putu vjere pale su mnoge nevine zrtve,sjetih se bitke na polju Kerbela,kad je Husejn unuk Poslanikov trazio nekoliko kapi vode za bebu u narucju majke,nije bilo milosti i sva porodica njegova je morala da umre jer je pripadala drugoj strani.S pravom i nezaboravom svojim, sjetih se 11.jula 1995.kad je majka drzala bebu u narucju svome a ona plakala zbog zedji,drzala ga ispred tenka na kom je sjedio mocan dusman vjere majke..zapitao je zasto beba place,a kad je dobio odgovor zbog zedji i hrane,otrgnuo je bebu iz njenog narucja i jednim potezom sablje svoje ugasio plac i zedj..plac,suze i tuga i danas na licu majke stoje.

Dok cekamo najdrazeg gosta kuce i duse svoje-Ramazan-proucimo fatihu,jednu ili dvije na mjestu bola,kabur do kabura,nisani bijeli.. imena Sehida na njima stoje,suze majki jos uvijek se broje....

Uvijek zelim da me moj izvor dobrote vodi ka neumitnom uscu,moj i njen da cine izvor i vodotok neizmjerne ljubavi,da na putu susretanja teskoce ostaju iza nas.

U ovom svijetu zivljenja ruzne vijesti su nam postale svakodnevnica,lijepe kao i da ne primjecujemo,promicu samo pored nas.Kad se udaljim sa ovih ulica,vidim prirodu punu savrsenstva,vidim kako se radja,cvjeta,behara,lista,zuti i umire u jednoj potpunoj tisini,bez rijeci,moc govora kao privilegiju samo je nama Svemoguci darovao.Dok sam se odmarao na livadi punoj cvijeca,desnom rukom dotakoh kucicu mravinjaka,oh kako su je brzo sagradili a proljece je skoro pocelo.Pogled mi privuce jedan omanji mravcic kako se muci da jednu vecu slamcicu poslozi na njemu znano mjesto,ne uspijeva i u tom momentu prilazi mu drugi da pomogne,zatim dodje u trenu jednom njih puno i svi znadose namjeru onog prvog gdje je treba smjestiti.I nastavise oni tako svoj rad,kako sunce sve vise obasjava njihovu kucicu iznutra ih sve vise izlazi i nekud zure,puteva puno,susrecu se u odlasku i povratku jedni s drugim,niko nikom ne smeta,svi prolaze i odlaze gledajuci svoja posla,harmonija njihovog zivota i savrsenstva me dotukla,slicno kao u kosnici pcela,koje su izdasne u svome radu,bore se sto vise polena u svojim ustascima donijeti,u med pretvoriti i ne znajuci da njihov zivot traje samo 60 dana.

Iduci prema obroncima planine,pod mojim nogama zuti maslacak ostaje neko vrijeme pogazen pa se uspravlja,a ne mogu na golu zemlju da stanem mozda cu nagaziti na mrava.Iz pravca sume ugledah nekoliko raznobojnih leptirova kako svoju proljetnu ljubavnu igru daruju prirodi.Jedan se izdvoji,crne boje  povecih krila,krila mu poprskana zutim koluticima u obliku ociju koje volim,zelena boja je okolo bila,sleti na moju desnu ruku koju sam mu ispruzio,nije se plasio,osjetismo neku bliskost,svojim dugim nogicama krenu prema vrhovima mojih prstiju pa na njima zastade i vidim njegova ustasca kako ih ljubi,...to potraja nekoliko trenutaka,okrenu se prema meni,pogleda me onim svojim krupnim umiljatim zelenim okicma,kao da sam i obrascice male vidio i onu rupicu na desnom,podize svoja krila i odleti,..stize mi poruka po vjetru da dolazi u san i da me nece ostaviti sama,..nastavi put prema svojoj tekiji,vidim je sa vrha planine kako se uvukla u hladna njedra izvora zelene Bune,ikindija je blizu,stici cu u vakat klanjati,svoja sjecanja samo njoj darovati...

Poranio sam juce,sabah zorom,cekao sam avaz ezana,da me u putu na zatekne,neku lahkocu osjetih poslije fatihe kad ruke svoje niz lice spustih....Put je podalek,bez obaveza,putujem kroz proslost,zelim sva stoljeca da prodjem,u svakom pronalazim nesto svoje...grehota je nekom preprijeciti put koji vodi ka njegovoj sreci na drugom kraju cekanja....stizem a jos dva konopca do zalaska sunca,ili dvije cigare hoda...vidim je izdaleka,jeste to je ona...moja tekija,stici cu i ikindiju u njoj klanjati..tako sam dugo volio da ti dodjem i zavirim u tvoje misticne odaje....Primise me kao musafira.pomogose mi stvari skinuti,moje malo magare se umorilo,odvedose ga u odaju za hajvane,napojise i dadose nesto od hrane....Uvedose me u musafirhanu,rekoh dosao sam na tri dana,da obavim Zikr,necu duze ostati,...vala putnice ima mjesta i za heftu dana,...dodadose mi casu serbeta,kazu razmuceno taze vodom sa izvora Bune,oci mi odjednom zasvijetlise,bjelina kamena me omamila...pokazase sve odaje o kojim sam slusao,izabrao sam za sebe onu malenu u cosku sa pogledom na rijeku zelenu....neka samo se ti smjesti,klanjat cemo skupa ovo sto nas ima,pored cepenka sjedi i odmori,kahvu cemo donijeti i savij jednu ako duhanis....vala mogla bi jedna,onako na rahatluku.....Prolaze mi misli brzinom stoljeca..ustanem i odem fatihu prouciti na dva mezara Sejha Acik-pase i meni posebno dragog evlije Sari-Sultuk,zelio sam na licu mjesta da bar mezar vidim iako niko nije siguran da je tu i ukopan,jer legenda kaze da kako je misteriozno nestao na vrelu Bune tako je misteriozno sahranjen u osam kabura na razlicitim mjestima Otomanskog carstva i niko nije siguran gdje je..

Poranio sam,sjedim pored prozora,kisa cijelu noc je lila,slusao sam je kad je sa strhe padala..savijem jos jednu,gledam zelenu rijeku koja povremeno pjeni,kapnice kise prave velike krugove koji se sjedinjuju i nestaju,odlaze,meni biva sve nesto teze,ne smijem sebi da kazem,da pricam o snu od ove noci,..u njemu je bila Dina,neocekivano i prelijepo...sjetih se njenih zelenih ociju i ove rijeke u cijoj blizini je odrasla..ugledah njen lik u rijeci zelenoj i vidjoh rupicu na njenom desnom obrazu,vidjoh i njen prelijepi osmijeh..meni dusa radost obli,sutra cu zikriti i za Dinu,...a zelena rijeka odnese sva moja sjecanja nekom drugom kraju cekanja na kome mene biti nece.....

Kad god oci svoje otvorim,pozelim da te vidim Dina,kad gledaju zelim u njima da te nosim i pokazujem na ovom dunjaluku,kad god oci sklopim zelim da u njima spavas,da te ne dam nikom,da te niko ne dodiruje osim sunca i vjetra dalekih mora.

Kao tvoju neprocitanu knjigu predadoh ti moju dusu,da nahranim njome dusu tvoju,ko golubove bijele na trgu nasem,tvoju dusu sa rijecima mojim,da istjeraju svu tugu naslaganu vremenom ovim,da izmamim sjecanja tvoja,zelje i uzdahe koje prate nemiri moji ritam srca tvoga,da napoje  dusu bistrom vodom sa izvora blizu kuce tvoje.

Ponovo radjam rijeci ko bisere bijele na koncu oko vrata tvoga,izvukla si me iz samoce moje i sad trazim mir u zagrljaju tvome,zatvaram stranicu ovu u nadi da sam ti dusu stihovima popunio,rijecima napojio i tvoju zedj za ljubavi vjecno ugasio,da sam ti ljubav zauvijek donio,ljepotu tvoju svih vremena na plavom platnu naslikao bojama duse tvoje.

Ti si moj nacin razmisljanja lijepog sto blista u ocima tvojim  sa prvim bojama proljetnog zumbula..plavo kao nebo,..plavo kao platno na kome sam te nacrtao zivim bojama svojih rijeci.Nisam dao nocas zori da u svoje vrijeme svane,moji snovi su je drzali iza onog brda povrh kasarne,nisam ti dao da odes,nisam dao jer zelio sam san a ne nista..onda zacuh ezane ranog sabaha i vidjoh tebe kako ode abadest namaz uzimati,vidjoh tebe kad si nijet dala, na sedzdu kad si pala,selam kad si predala na desnu i lijevu stranu,vidjoh tvoje bijele ruke fatihu kad si ucila,vidjoh kad si ih na obraze stavljala i dugo dlanove ljubila,a suzu si zelenu pustila,nisi je obrisala,zatim je i druga potekla na desnoj strani,malo se zadrzala na onoj mojoj maloj rupici i pala na koljeno tvoje, trag ostavila za sjecanje moje.....i tvoje...

Da nismo znali rijeci koje nam fale,kako bi se mi sreli sa dodirima bez pogleda nasih.Sad je sve lakse kad imam malo sunce svoje,kome vratih ljubav i svjetlost u zelene oci tvoje.Umotao sam te u rijeci svoje,uronila si u more duse moje,sad spavaj na plavom platnu razapetom izmedju cetiri strane svijeta,ti mi Dina popuni sad sve snove moje. Uvlacim ti se cesto ispod vrata tvoga,slusam kako dises na obrzau mome,dami je da te jednim daskom duse moje, udahnem za sva nedostajanja tvoja.Jos kao dijete trcala si proplancima i livadama svojim,pokupila si sav polen sa mirisima i beharom sto dolazi sa proljecem ranim i mislima mojimDa znas samo koliko te je pozeljelo ovo malo duse moje,usne bi da slete na obraze tvoje,na desnoj strani obraza tvog da pronadju to malo slatko mjesto svoje...

Nemoj da zakasnis na sabah rani sto te zove ezan sa minareta tvoga,fatihu kad proucis poljubi dlanove svoje i prinesi ih licu u znak dodira ljubavi moje.

Nisam osjetio da me sunce budi,pecka me po licu zrakom svjetlosti ociju tvojih,ah mora da si nocas moj san bila dok te nema u rukama mojim.Oci poluotvorene,pokusavam da se sjetim jesam li te Dina sanjao,kad opet mi ono moje rece:...jesi li siguran da je tamo odakle je niko ukrasti nece..rekoh mu da jesam i da me vise ne bihuzuri:...dobro..dobro..., ali samo znaj da se za nju uvijek moras boriti,maziti i paziti ko oci svoje,jer je ljubav kao ptica kad osjeti da u tvojoj dusi nema vise topline,lahko moze prhnuti sa krilima svojim,i sletjeti na neku drugu granu,bez obzira sto ti je ljepsa od svih snova i zelja tvojih..rekoh mu:onda pusti me bar jos malo da je sanjam....

Juce kad htjedoh pobrojati sve poruke nase,prvoj nikad pocetak da nadjem,kao da je proslo godina mnogo,a ono samo bijase mjesec i tri dana,ne mogodoh povjerovati ocima svojim,da tako u ovo malo vremena u njima sav nas zivot stoji.Na jastuku u mislima stobom,nemam osjecaj kad mi se oci sklope,ali vjerujem da u sebi kriju rasuti pogled zelenih ociju tvojih,toplu boju rijeci iz poruka nasih,nosice te dusa moja sa smijehom i odjekom koraka tvojih,skrivat cu te u gnijezdu srca svog sve dok me ima,nedam vremenu niti pjescanoj oluji da te prekriju zaboravom mojim,nedam te Dina nikom osim ocima mojim.

Sve sto imam na svijetu ovom,odnedavno zovem imenom tvojim,ako nenadano odem sudbinom svojom,znam sjetit ces se bar ponekada osmijeha mojih koje sam ti slao porukama ovim,da slete na obraze tvoje ko bijeli golubovi iznad Plave dzmije Mazar-e-Scherif,grada davne ljubavi nase,da nestanu na rupici mojoj,sjeti se poljubaca koje sam ti po vjetrovima slao da ih cuvas u kestenjastoj kosi svojoj,sva sjecanja vremena naseg sacuvat cu za sebe i pretvoriti u zelenu boju ociju tvojih,da ti ih mislima nizem ko bisere oko vrata sa tragovima usana mojih.....

A tako malo pravih rijeci pronalazim za tebe Dina da ti poklonim, kao da nemam nista vise osim ljubavi da ti dam..moje te rijeci neprestano oblikuju u boje netaknutih orhideja.

Cesto pozelim da te stavim u prvu zbirku pjesama.ali nesto mi rece drugi ce procitati i oteti te od mene....rekoh pa moze onda slika tvoja koju sam naslikao ljepsa od Mona Lize,sa velikim osmijehom na tvojim malim usnama,sa rupicom na tvom desnom obrazu,sa zelenim ocima,sa biserima u ustima,sa kosom boje kestena,pa da je onda stavim iznad glave da te uvijek sanjam,nesto opet u meni rece,...nemoj mogu ti je ukrasti pa ce je neko zavoljeti vise od tebe,....ondah rekoh na plavom nebeskom platnu da te obojim bojom tvoje duse koju niko vise nema,.....ali svi gore gledaju trazeci zvijezdu svoju,...skinut ce ti je neko,....pa mogu li bar da je spustim na morsko dno gdje samo biserne skoljke rastu,...ne nemoj ni dole ukrasce ti je lovci na bisere,izvadice njen biser i srce pa sta ce ti onda prazna,..pa gdje onda da je drzim,...u vaznu da te stavim cvijece da mi budes,..opet mi sapnu nesto nemoj ni tu,uvenuce,proci ce.....Odlucih onda da te cuvam u svojoj dusi,na mom srcu da mi spavas,samo te tako mogu sacuvati,mogu te uvijek imati,mogu ti uvijek pricati i slusati u tebi sum mora i dalekih vremena,mogu uvijek misliti o tebi i ako me zaboravis jer cu ici tragom tvojim kojeg mi ostavljas svojim stopama u venama mojim....Ako nekad dodje drugo vrijeme i pozelis da neko ima sve ovo moje koje meni pripada,halalim ti sve,...uzmi mi prvo dusu koja ce te voljeti vise nego njegova,...uzmi mi onda srce na kome si navikla spavati i koje ce pratiti tvoj ritam dodira mojih,...eto uzmi mi sve radi ljubavi moje prema tebi,..ali samo te molim jedno nek ti sjecanja zive i nemoj me nikada zaboraviti Dina.

Osjecam posebno neku car u ranom budjenju,sve je to kazu  nasledno,sjetih se toga ljetos,kako je to nekad bilo,i evo opet nakon toliko vremena,cujem ezane u isto vrijeme sa stotine minareta kako ispunjavaju moju dusu, odjek Miljackom se siri do Vrela Bosne,pogledam kroz prozor,magla, od tople noci predzkazuje da ce dan biti + 40 C.Terasica mala,bas gleda na vrh Trebevica,samo 100 metara minaret Malezijske dzamije,pokusavam da pijem kafu,vracam pogled u rasirene novine,nesto citam a nista me ne interesuje.Ponovo mi se pogled pope vrh Trebevica,jeste da je prelijepo,ali mene vraca sjecanje na 92.ponovo vidim rascupanog covjeka ubicu ovog Sehera i 1600 djece tek rodjene i nerodjene,vidim isti onaj dvogled kojim trazi svojim topovima zive mete,kako izdaje naredjenja,vidim biser grada i kulture nasu Vijecnicu,kako nestaje u plamenu,cujem one iste krike majki,cujem krik ..Nedime dragi sta nam ovo rade..

A voljela ga je,gimnazijska ljubav kao i obicno,ponekad patila,nije mogla shvatiti,ne,nije mogla ni misliti,imala je posebnu cipkastu vjencanicu,roskaste,djetinjaste boje.Zeljela je sve posebno da bude,nije joj smetalo ime njegovo ni to sto dolaze sa okolnih planina,otici ce njegovim ponekad na selo.Njezini su ga prihvatili kao svog,volio je baklave i sampite za Bajrame,bureke i cevape posebno,sjedao je za sofru kao da je uz nju odrastao,imao je cak i svoje mjesto.Rodila je Lelu nakon godinu,a isto tako ubrzo i Sanju,Lela ce te godine i prvacic postati,kupili su joj i sveske,prve bojice,da vjezba,a vec je znala sva slova i brojati do 100.

Nista nije slutila niti primjecivala,sve je mirisalo na neizvijesnost,strah,neka nada je lebdila da sve dobor ce biti.Jedno vece u aprilu,nekako odmah nakon Bajrama,baklava mamina nije sva ni pojedena,nije ga bilo,cekali ga naveca,djeca nece da zaspu pitaju gdje je tata da ga prvo poljube..on je vec bio na onom mjestu na Trebevicu,zaduzio je najbolji snajper,njegov cio grad je postao meta i nije mogao promasiti.Po saznanju sav moj zivot se srusio u trenu,moje najdraze bice sa osmijehom,olovkom u slabanoj rucici i otvorenoj svesci,sa crvenom ranom na celu zauvijek je zaspalo,a htjela se nasmijati svom prvom obojenom cvjeticu ,htjela mi ga dusica moja donijeti kuci,ostao joj je osmijeh ne zavrsen,na pola usana...ne ,necu da vjerujem,ali moguce je sve,danas hodam ali od tada vise ne zivim...

Nikad nije mogla zamisliti da ce doci ovaj petak,njeno odrastanje i stasanje je obecavalo nesto drugo,godina negdje pola proslo,ko zna koliko jos,svi su snovi o sreci sruseni,jedina ljubav je njena mezimica,tek 12 godina,odlicna a kakva bi drugo i bila,sva je na svoju mamu.

Sve smo joj rekli,svjesna je svega,rekla je onoj teti da hoce sa svojom mamom,tuzno,srce mi juce htjelo prepuci kad sam potpisala zapisnik,gotovo je,jedna muka prosla,a neizvjesnost vec na samom pragu,na izlazu iz sudnice,vrata teska,srecom sama se iz mene zatvorise,unutra je ostao sav moj svijet,onaj o nedosanjanoj sreci.

Dan nakon, po dogovoru je dosao da se opostimo,bas onako kako i prilici,mrak je vec pao,spremila sam nesto malo,reda radi,supicu i cufteta u sosu.Malecka moja je u sobi,tiha kao i obicno,juce smo malo plakale,tjesila me vise nego ja nju,cujem igra svoju omiljenu igricu na laptopu,sobu pospremila,sve su lutkice na svom mjestu,hoce da pokaze svom babi kako je uredna,a zna on to da je uvijek takva bila...zvoni,on je,tacno u dogovoreno vrijeme,idem prema vratima,noge kao olovo teske,hodnik nikad ga prijeci,drzim lijevu ruku na grudima,pritiscem da mi sto ne iskoci,otvaram i sutim,okrecem se,valjda je on,ne mogu da pogledam,nestalo mi vida pred ocima,kao da rade na baterije,smognem snage u kuhinju da zakoracim.

Malecka je istrcala,radovala se kao i uvijek....babice ti si,osjetila sam grljenje,usli su u njenu sobu,cujem kako joj tiho kaze ovo je za tebe,upakovana kutija,sa roze trakom i masnicom na sredini,boja koju ona voli,cujem kako papir se cijepa,hvala babice,moja omiljena barby,bas cu je kod one sad staviti,poljubila ga i odmah mu sjela na krilo,na njegova koljena.Osjetila sam da ga je uhvatio grc u grlu,jedva govori,pricala mi je kasnije kako su mu koljena drhtala dok je sjedila,prste lijeve ruke nije izvlacio iz njene kose,stavila je svoju ruku na njegovu,pocela ju je milovati,prste bas one ruke na kojoj je bila njihova burma kad su se vjencali,primijetila je da je sad druge boje i novija,brzo je nasao povoda da izvadi iz dzepa maramicu....znas babice,svjesna sam svega,ja sam curica,imam svojih simpatija,prve moje...ti idi,pustam te,osjecam se odraslom sa svojih 12.nisi imao vremena ni da primijetis moje odrastanje,ah valjda su ti takve obaveze bile da si morao kasno dolaziti kuci a ja u skolu raniti...samo te molim babice nemoj me zaboraviti,navrati u skolu ponekad da vidis moje petice u dnevniku,kad budem u maju isla na eskurziju dodji da me ispratis,bit ce tamo sve mame i babe-tate, a sto se tice izleta vikendom ici cemo skupa sa dajdzom i nanom,nemoj brinuti,snaci cu se,samo ti budi sretan,znas koliko te volim,podjednako kao i mamu....

Hladi se rucak,vec je sve postavljeno,......znam da si uvijek uredna bila,cemu ta konstatacija jedva sam izustila,...usutio je,sjeli smo svako na svoje mjesto kao nekad...boze nikad nisam slutila ovakav kraj,rastanak,oprostaj.Na sredini je velika vaza,kristalna,unikat,poklon sa svadbe,moj mi neko donio,stavila sam njegovo cvijece,vise radi nase Malecke,tako smo je uvijek zvali mada je skoro kao i ja.Supa se hladila,nehajno sam rekla; bujrum,muk i tisina,oci pune suza,cuje se prvi zveket kasika u tanjurima,prvi pogledi nasi,kradom ispod ociju,skriveni da ne vidi jedno drugom,spustam pogled u tanjir,kupim duboke,postavljam druge za cufteta,nas dvije jedemo radi njega jer smo se tako dogovorile,osjecam toplinu u licu,obrazi mi bride i sake od ruku,ustajem i pustam hladnu vodu iz slavine,drzim sastavljene dlanove,osjecam malz vode,blag,podsjeti me u tom trenu na japansku kisu,mozes kisnuti koliko hoces ali se neces prehladiti,ne znam od kud mi to dodje na um,pa onaj vjetar blagi kao da me zapuhnu,nosi moju kosu sa glave na sve strane,moje oci kao boja japanskog mora,hodala sam bosa....da sjetih se, bili smo skupa,a kraj tako brzo dosao,nebo mi sad previsoko.

Reako je na kraju vise sebi pod vrat nego da ja cujem:ukusno je bilo..rekoh samo a kad nije....smogla sam snage do pola hodnika da ga ispratim..Malecka ga je dugo ljubila,kao da ga vise nikad vidjet nece,utrcala sam u spavacu i briznula u plac,nisam htjela da iko vidi moje suze,moj bol je duboko u meni jer ga znam da krijem,otisla sam pod tus prije nego sto je Malecka dosla,cula sam je kad je rekla..mama otisao je...mlaz iz tusa mi je kvasio lice,a ja sam osjetila da mi suze vise idu nego voda iz tusa,prijalo mi je,izadjem da se obrisem,vidim oci crvene,ponovo se vratim na ispiranje suza koje krijem i danas od svoje Malecke....